> Esprit21:
> > LUCIFERCE:
> > Meni se često dešava da udjem u prodavnicu i ne kažem ništa. Zašto? Zato što ne mogu podneti prodavacicu koja krene da mi govori šta bih ja trebala da kupim. Volim da razgledam bez da me iko ometa, jednostavno sam takva. Uvek odlazim sama u šoping, kako bih mogla na miru razgledati i pronaći ono što zaista tražim. Možda to neko smatra nekulturom, ali ne i ja. Ja razumem da je to njihov posao, čak sam i ja taj isti radila davnih dana, ali nikada nisam smarala ljude i išla za njima.
> Kao da sam ja pisala. Okej mi je javljanje pri ulasku i izlasku, ali sve preko toga mi je naporno, narocito ono: "Da li mogu da pomognem"? Ako mi treba pomoc sama cu pitati, ovako me samo ometa. Mada, ne krivim ih, znam da im je to instrukcija od sefa.
> Evo vam jedan iritantan primer od pre par dana. Trazim odredjen predmet i ulazim u svaku radnju da bih isprobala sto vise i nasla sta mi najvise odgovara. Ulazim u jednu i kako mi se oci zaustave na necemu duze od par sekundi krece ono cuveno kako to odlicno stoji, savrsene boje, lako se kombinuje, samo jedno ostalo bla bla truc. I resim da isprobam nesto, odgovara mi ali mi nije ubedljivo da bih instant kupila, idem dalje pa cu razmisliti. Kad nisam sigurna u nesto mnogo bolje se odlucim kad se utisci slegnu. Uglavnom, krene onda spopadanje da li mi odgovara i sl. Kazem da, odgovara velicina ali idem dalje jos da gledam. Tu one u rebusu kao da sam im rekla ne znam ni ja sta ili kao da je zabranjeno uci i probati vec se cim nesto obuces ili obujes, gotovo i moras da kupis. Izlazim ja i razmisljam u sebi kako ne bih ni kupila u radnjama gde su tako naporni sve i da mi se svidja i perifernim pogledom mi se ucini da je jedna od njih izasla za mnom i pogledala u fazonu, e ova ako nije usla da kupi onda je usla da krade. :') :')
Hahaha, da, klasično leranje. Pa valjda vidim da su lepe boje. Predivan model, omg. Ne želim više ni boju, ni model. Samo želim da pobegnem.
> Esprit21:
> > LUCIFERCE:
> > Meni se često dešava da udjem u prodavnicu i ne kažem ništa. Zašto? Zato što ne mogu podneti prodavacicu koja krene da mi govori šta bih ja trebala da kupim. Volim da razgledam bez da me iko ometa, jednostavno sam takva. Uvek odlazim sama u šoping, kako bih mogla na miru razgledati i pronaći ono što zaista tražim. Možda to neko smatra nekulturom, ali ne i ja. Ja razumem da je to njihov posao, čak sam i ja taj isti radila davnih dana, ali nikada nisam smarala ljude i išla za njima.
> Kao da sam ja pisala. Okej mi je javljanje pri ulasku i izlasku, ali sve preko toga mi je naporno, narocito ono: "Da li mogu da pomognem"? Ako mi treba pomoc sama cu pitati, ovako me samo ometa. Mada, ne krivim ih, znam da im je to instrukcija od sefa.
> Evo vam jedan iritantan primer od pre par dana. Trazim odredjen predmet i ulazim u svaku radnju da bih isprobala sto vise i nasla sta mi najvise odgovara. Ulazim u jednu i kako mi se oci zaustave na necemu duze od par sekundi krece ono cuveno kako to odlicno stoji, savrsene boje, lako se kombinuje, samo jedno ostalo bla bla truc. I resim da isprobam nesto, odgovara mi ali mi nije ubedljivo da bih instant kupila, idem dalje pa cu razmisliti. Kad nisam sigurna u nesto mnogo bolje se odlucim kad se utisci slegnu. Uglavnom, krene onda spopadanje da li mi odgovara i sl. Kazem da, odgovara velicina ali idem dalje jos da gledam. Tu one u rebusu kao da sam im rekla ne znam ni ja sta ili kao da je zabranjeno uci i probati vec se cim nesto obuces ili obujes, gotovo i moras da kupis. Izlazim ja i razmisljam u sebi kako ne bih ni kupila u radnjama gde su tako naporni sve i da mi se svidja i perifernim pogledom mi se ucini da je jedna od njih izasla za mnom i pogledala u fazonu, e ova ako nije usla da kupi onda je usla da krade. :') :')
Hahaha, da, klasično leranje. Pa valjda vidim da su lepe boje. Predivan model, omg. Ne želim više ni boju, ni model. Samo želim da pobegnem.