Zanima me koliko su clanice upoznate sa radom kompanija svojih omiljenih bredova, tj sa uslovima u kojima se oni proizvode? Pre par godina sam slucajno naisla na dokumentarac o teskim uslovima rada, malim zaradama i raznim drugim slucajevima mobinga u azijskim zemljama treceg sveta koji se oddigravaju u pogonima za sivenje.
Cesto se desi da neki radnik na etiketi napise "poziv za pomoc" koji posle otkrije kupac u Evropi ili SAD-u, pa tim za odnose sa javnoscu tog brenda uvek ima istu pricu "kako je njima bitno u kakvim uslovima njihovi radnici borave, da se oni bore za bolje sutra, da aktivno ucestvuju u resavnju takvih poblema..." i jos gomilu drugih, mogu slobodno da kazem lazi, sve dok se taj slucaj ne zaboravi. Zahtevi tih radnika nisu se promenili vec 30 godina, znaci poslednjih 30 godina njihovi osnovni zahtevi nisu ispunjeni.
U Vijetnamu zarada u pogonu za sivenje je 160$ (da, verovatno je u Vijetnamu standard nizi, ali nije toliko nizak) i ti ljudi su pimorani bukvalno da zivotare. Ja jesam zagovornik toga da si ti kovac svoje sudbine, ali sam isto tako svesna da ako si rodjen u nekom slamu ili faveli treceg sveta, to kovanje svoje sudbine postaje gotovo nemoguca misija.
Naravno ljudi ne treba zbog toga da ne kupuju garderobu, vec samo da sire svest i pritiskaju mode brendove da od svoje enormne zarade deo daju i onima koji to zaista i sasiju. Oni bukvalo od prodaje jedne jakne pd 160$ isplate mesecni rad jednog od zaposlenih. Cinjenica je i ta da daju velike pare na reklamiranje, pa kada vidite lep bilbord sa nasmejanim manekenima u kupacem na plazi i kada vidite taj isti kupci u hali za proizvodnju u rukama jedne izmucene zene, sav galmur naprasno nestane.
Zanima me koliko su clanice upoznate sa radom kompanija svojih omiljenih bredova, tj sa uslovima u kojima se oni proizvode? Pre par godina sam slucajno naisla na dokumentarac o teskim uslovima rada, malim zaradama i raznim drugim slucajevima mobinga u azijskim zemljama treceg sveta koji se oddigravaju u pogonima za sivenje.
Cesto se desi da neki radnik na etiketi napise "poziv za pomoc" koji posle otkrije kupac u Evropi ili SAD-u, pa tim za odnose sa javnoscu tog brenda uvek ima istu pricu "kako je njima bitno u kakvim uslovima njihovi radnici borave, da se oni bore za bolje sutra, da aktivno ucestvuju u resavnju takvih poblema..." i jos gomilu drugih, mogu slobodno da kazem lazi, sve dok se taj slucaj ne zaboravi. Zahtevi tih radnika nisu se promenili vec 30 godina, znaci poslednjih 30 godina njihovi osnovni zahtevi nisu ispunjeni.
U Vijetnamu zarada u pogonu za sivenje je 160$ (da, verovatno je u Vijetnamu standard nizi, ali nije toliko nizak) i ti ljudi su pimorani bukvalno da zivotare. Ja jesam zagovornik toga da si ti kovac svoje sudbine, ali sam isto tako svesna da ako si rodjen u nekom slamu ili faveli treceg sveta, to kovanje svoje sudbine postaje gotovo nemoguca misija.
Naravno ljudi ne treba zbog toga da ne kupuju garderobu, vec samo da sire svest i pritiskaju mode brendove da od svoje enormne zarade deo daju i onima koji to zaista i sasiju. Oni bukvalo od prodaje jedne jakne pd 160$ isplate mesecni rad jednog od zaposlenih. Cinjenica je i ta da daju velike pare na reklamiranje, pa kada vidite lep bilbord sa nasmejanim manekenima u kupacem na plazi i kada vidite taj isti kupci u hali za proizvodnju u rukama jedne izmucene zene, sav galmur naprasno nestane.