> sandokanka:
> Asocirala me tema o pasteti na dogadjaj iz restorana... Pa se setih svog prvog zvanicnog odlaska...ala sam se obrukala :)
> Obicno su komercijalisti isli sa klijentima u restoran, ali taj put rese da povedu i nekog iz tehnike, zlu ne trebalo...ja tek pocela da radim - hop, podji...I sedamo mi kod Fransha... sta uzeti joj :) svi corbu i neko jelo, ja isto corbu i jelo...
> Donosi konobar corbu ... i prvo krece ka meni ...a doneo u onim metalnim soljama, iz kojih smo jeli u studentskom domu...ja pomislim - eee, to mi je neki restoran, no dobro, mzoda je to fora...nista, on prilazi, ja pomeram duboki tanjir koji tu stoji da napravim mesta...da spusti solju...on stane...stanem i ja...on opet krene...ja opet pomerim...on stane...ja stanem ...pomislim - ovaj nece da mu pomazem
> Jaooo, ala sam bila iznenadjena kada mi je sipao u tanjir...najdivnije klimnem, kao da sam to i ocekivala...
> Moji saradnici za stolom su bili u zivom razgovoru, mada im je skrenulo paznju to komesanje oko mene... taman su pogledali u trenutku kada sam ja, vise u zelji da nesto radim, samo da me konobar ne gleda, uzela da sipam kao sirce u corbu...
> Ne znam sto sam mislila da je sirce zuto...bar ono jabukovo jeste...
> Nista, tako sam ja sipala ulje u corbu. Ovi me pogledase.
> Ja promesam i ...pojedem...
> :)
> Sada idemo ili poslovno, ili na odmoru...ili kada nam dodje neko od nasih kolega/prijatelja koji zivi vani...ali mi smo u ruralnom kraju, okrenuti vise sacu, rostilju, prasencetu domace izrade... a vi?
UGUSICU SE OD SMEHA HAHAHAHAHAHAH :D ja svaki put napravim neki haos jer se unapred uplasim da ce nesto da se desi,ne mogu opusteno da sednem i jedem nego uvek pod pritiskom sopstvenim napravim neku glupost. Bukvalno osecam kako svaki pokret koji ucinim je strasan i izvestacen.. i onda i muz pocne cudno da me gleda i ja se onda vec skroz pogubim :D
> sandokanka:
> Asocirala me tema o pasteti na dogadjaj iz restorana... Pa se setih svog prvog zvanicnog odlaska...ala sam se obrukala :)
> Obicno su komercijalisti isli sa klijentima u restoran, ali taj put rese da povedu i nekog iz tehnike, zlu ne trebalo...ja tek pocela da radim - hop, podji...I sedamo mi kod Fransha... sta uzeti joj :) svi corbu i neko jelo, ja isto corbu i jelo...
> Donosi konobar corbu ... i prvo krece ka meni ...a doneo u onim metalnim soljama, iz kojih smo jeli u studentskom domu...ja pomislim - eee, to mi je neki restoran, no dobro, mzoda je to fora...nista, on prilazi, ja pomeram duboki tanjir koji tu stoji da napravim mesta...da spusti solju...on stane...stanem i ja...on opet krene...ja opet pomerim...on stane...ja stanem ...pomislim - ovaj nece da mu pomazem
> Jaooo, ala sam bila iznenadjena kada mi je sipao u tanjir...najdivnije klimnem, kao da sam to i ocekivala...
> Moji saradnici za stolom su bili u zivom razgovoru, mada im je skrenulo paznju to komesanje oko mene... taman su pogledali u trenutku kada sam ja, vise u zelji da nesto radim, samo da me konobar ne gleda, uzela da sipam kao sirce u corbu...
> Ne znam sto sam mislila da je sirce zuto...bar ono jabukovo jeste...
> Nista, tako sam ja sipala ulje u corbu. Ovi me pogledase.
> Ja promesam i ...pojedem...
> :)
> Sada idemo ili poslovno, ili na odmoru...ili kada nam dodje neko od nasih kolega/prijatelja koji zivi vani...ali mi smo u ruralnom kraju, okrenuti vise sacu, rostilju, prasencetu domace izrade... a vi?
UGUSICU SE OD SMEHA HAHAHAHAHAHAH :D ja svaki put napravim neki haos jer se unapred uplasim da ce nesto da se desi,ne mogu opusteno da sednem i jedem nego uvek pod pritiskom sopstvenim napravim neku glupost. Bukvalno osecam kako svaki pokret koji ucinim je strasan i izvestacen.. i onda i muz pocne cudno da me gleda i ja se onda vec skroz pogubim :D