Ja sam tokom čitavog svog školovanja bila veliki tremaroš. Sada sa ove distance, kada iza sebe imam završen fakultet i par godina radnog staža, sve mi to deluje smešno. Međutim, u vreme školskih i kasnije studentskih dana trema je bila moj najveći neprijatelj. Uvek se različito manifestovala. Nekad me je boleo želudac, nekad sam od treme gubila glas, a najčešće mi se dešavalo da u trenutku kada pročitaju moje ime srce krene da mi lupa 200 u minutu. To uopšte nije naivan problem, ali nije nerešiv. U početku sam mislila da to prosto ide iz podsvesti i da ne postoji način da se iskontrolišem. Onda sam se na drugoj godini studija zapitala zašto ja to sebi radim?! Problem nije bio u nedostatku znanja već samopouzdanja. U osnovnoj i srednjoj školi sam bila vukovac, na fakultetu odličan student. Pri tom nisam bubalica koja uči dano-noćno. Učim brzo , lako i sa razumevanjem. Ali džaba sve to, jer u trenutku kada trebam da pokažem svoje znanje ja vodim bitku sama sa sobom. Takođe moram da napomenem da me roditelji nikada nisu pritiskali da moram da imam sve petice ili sve desetke. Njima je bilo potpuno sve jedno kakav ću uspeh imati u školi. Tako da sam sa te strane bila potpuno rasterećena. Problem je bio isključivo u meni. Zato sam rešila da poradim na svom samopouzdanju.
Zapitajte se (kao što je to neko već i spomenuo) šta je to najgore što može da vam se desi? Čega se vi to ustvari plašite i od čega strepite? Da padnete ispit, dobijete 3 umesto 5? PA?! Je li to nešto toliko strašno da ja trebam da se onesvestim ili šlogiram zbog toga? Udahnite duboko, izbrojte do 10 i opustite se. Trudite se da na profesore gledate kao na obične ljude, što oni zapravo i jesu, a ne kao na neke strašne sudije. Razgovarajte sa njima opušteno, kao kada ćaskate sa prijateljima. I da, slažem se sa PINAKOLADOM, i ja bih se sada rado vratila u te godine. Zato ne dozvolite da trema upravlja vašim životom, već je na vreme zauzdajte i živite punim plućima.:)
Ja sam tokom čitavog svog školovanja bila veliki tremaroš. Sada sa ove distance, kada iza sebe imam završen fakultet i par godina radnog staža, sve mi to deluje smešno. Međutim, u vreme školskih i kasnije studentskih dana trema je bila moj najveći neprijatelj. Uvek se različito manifestovala. Nekad me je boleo želudac, nekad sam od treme gubila glas, a najčešće mi se dešavalo da u trenutku kada pročitaju moje ime srce krene da mi lupa 200 u minutu. To uopšte nije naivan problem, ali nije nerešiv. U početku sam mislila da to prosto ide iz podsvesti i da ne postoji način da se iskontrolišem. Onda sam se na drugoj godini studija zapitala zašto ja to sebi radim?! Problem nije bio u nedostatku znanja već samopouzdanja. U osnovnoj i srednjoj školi sam bila vukovac, na fakultetu odličan student. Pri tom nisam bubalica koja uči dano-noćno. Učim brzo , lako i sa razumevanjem. Ali džaba sve to, jer u trenutku kada trebam da pokažem svoje znanje ja vodim bitku sama sa sobom. Takođe moram da napomenem da me roditelji nikada nisu pritiskali da moram da imam sve petice ili sve desetke. Njima je bilo potpuno sve jedno kakav ću uspeh imati u školi. Tako da sam sa te strane bila potpuno rasterećena. Problem je bio isključivo u meni. Zato sam rešila da poradim na svom samopouzdanju.
Zapitajte se (kao što je to neko već i spomenuo) šta je to najgore što može da vam se desi? Čega se vi to ustvari plašite i od čega strepite? Da padnete ispit, dobijete 3 umesto 5? PA?! Je li to nešto toliko strašno da ja trebam da se onesvestim ili šlogiram zbog toga? Udahnite duboko, izbrojte do 10 i opustite se. Trudite se da na profesore gledate kao na obične ljude, što oni zapravo i jesu, a ne kao na neke strašne sudije. Razgovarajte sa njima opušteno, kao kada ćaskate sa prijateljima. I da, slažem se sa PINAKOLADOM, i ja bih se sada rado vratila u te godine. Zato ne dozvolite da trema upravlja vašim životom, već je na vreme zauzdajte i živite punim plućima.:)