Meni je plata mahom ista vec cetvrtu godinu unazad (na dva razlicita posla) i u pocetku sam bila zadovoljna. Uspevala sam da izmirim kiriju i racune, kupim hranu, kozmetiku i odecu i obucu. Nisam mogla da se luksuziram ali nisam morala ni da brinem o novcu jer vodim racuna koliko trosim. Sada sa tom platom, kada izmirim sve obaveze, jedva uspevam da izguram sa hranom i osnovnim stvarima do kraja meseca, narocito zimi. Kupujem na akciji, kuvam, nosim hranu na posao, pesacim do posla.
Odeca/obuca je sve skuplja, a sve nekvalitetnija i brzo se raspadne. Bukvalno imam spisak osnovnih krpica koje treba da kupim i svaki put kad nesto od toga pazarim imam utisak kao da sam ukrala od sebe, jer znam da ce faliti novca za nesto drugo. Fascinantno mi je da posle silnog skolovanja i muke do nalazenja posla u struci, sama - bez dece ili roditelja koje izdrzavam, stalno kalkulisem sta cu i koliko da kupim. Kad god sam u nabavci preracunavam sta je prioritet i da li mi je stvarno potrebno, koliko puta i na koliko nacina mogu da ga iskoristim. Preracunavam i da li mogu da izadjem sa nekim i gde cemo da sednemo. Da ne pominjem posebne prilike poput rodjendana, krstenja i sl.
Sto je najgore ne vidim da ide u boljem pravcu, samo gorem. Obecavali su da ce na prolece da bude bolje... Evo proleca, a cene i dalje rastu. I tako nadjem sebe kako kukam i imam grizu savesti jer se setim ljudi sa porodicama, decom, studentima. Tamo negde su samohrani roditelji koji se dovijaju kako da prehrane decu, penzioneri koji su zimu proveli u hladnom da bi ustedeli na struji i mnogi drugi koje su zivotne okolnosti dovele u nezavidan polozaj, a kojima je ova kriza samo dodatno pogorsala situaciju. Zastrasujuce mi je da ima vrednih ljudi koji rade i sluze drustvu i sistemu a ipak oskudevaju... Nazalost, znam mnogo takvih... Vise puta u poslednjih godinu, dve mi se desilo da neko priđe na ulici i ne trazi novac nego da mu kupim da jede... Zalosno...
Meni je plata mahom ista vec cetvrtu godinu unazad (na dva razlicita posla) i u pocetku sam bila zadovoljna. Uspevala sam da izmirim kiriju i racune, kupim hranu, kozmetiku i odecu i obucu. Nisam mogla da se luksuziram ali nisam morala ni da brinem o novcu jer vodim racuna koliko trosim. Sada sa tom platom, kada izmirim sve obaveze, jedva uspevam da izguram sa hranom i osnovnim stvarima do kraja meseca, narocito zimi. Kupujem na akciji, kuvam, nosim hranu na posao, pesacim do posla.
Odeca/obuca je sve skuplja, a sve nekvalitetnija i brzo se raspadne. Bukvalno imam spisak osnovnih krpica koje treba da kupim i svaki put kad nesto od toga pazarim imam utisak kao da sam ukrala od sebe, jer znam da ce faliti novca za nesto drugo. Fascinantno mi je da posle silnog skolovanja i muke do nalazenja posla u struci, sama - bez dece ili roditelja koje izdrzavam, stalno kalkulisem sta cu i koliko da kupim. Kad god sam u nabavci preracunavam sta je prioritet i da li mi je stvarno potrebno, koliko puta i na koliko nacina mogu da ga iskoristim. Preracunavam i da li mogu da izadjem sa nekim i gde cemo da sednemo. Da ne pominjem posebne prilike poput rodjendana, krstenja i sl.
Sto je najgore ne vidim da ide u boljem pravcu, samo gorem. Obecavali su da ce na prolece da bude bolje... Evo proleca, a cene i dalje rastu. I tako nadjem sebe kako kukam i imam grizu savesti jer se setim ljudi sa porodicama, decom, studentima. Tamo negde su samohrani roditelji koji se dovijaju kako da prehrane decu, penzioneri koji su zimu proveli u hladnom da bi ustedeli na struji i mnogi drugi koje su zivotne okolnosti dovele u nezavidan polozaj, a kojima je ova kriza samo dodatno pogorsala situaciju. Zastrasujuce mi je da ima vrednih ljudi koji rade i sluze drustvu i sistemu a ipak oskudevaju... Nazalost, znam mnogo takvih... Vise puta u poslednjih godinu, dve mi se desilo da neko priđe na ulici i ne trazi novac nego da mu kupim da jede... Zalosno...