Jednom davno postojaše neko ostrvo gde su živeli svi osećaji: SREĆA, TUGA, i mnogi drugi, uključujući i LJUBAV.
Jednog dana OSEĆAJIMA je nagovešteno da će ostrvo potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. LJUBAV je bila jedina koja je ostala. Htela je ostati sa ostrvom dok ne počne tonuti.
Kad je LJUBAV gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. RASKOŠ dođe do LJUBAVI u prelepom čamcu. LJUBAV reče:
- RASKOŠI, možeš li me povesti sa sobom?
- Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovde nema mesta za tebe.
LJUBAV zatim odluči upitati TAŠTINU:
- TAŠTINO, molim te, pomozi mi!
- Ne mogu ti pomoći, LJUBAVI. Sva si mokra i uništićeš mi čamac - odgovori TAŠTINA.
TUGA je bila blizu, pa je LJUBAV ponovno zatražila pomoć:
- TUGO, dopusti mi da pođem sa tobom.
- Oh... LJUBAVI, jako sam tužna pa više volim ići sama!
SREĆA je prolazila kraj Ljubavi takođe, ali baše toliko srećna da nije čula kad ju je LJUBAV zvala!
Iznenada se začu glas:
- Dođi, LJUBAVI, ja ću te povesti.
Bio je to jedan starac. LJUBAV posta tako srećna da čak zaboravi upitati starca za ime. Kad su stigli na suvo, starac ode svojim putem.
Ljubav upita ZNANJE, drugog starca, za ime starca koji joj je pomogao.
- Bilo je to VREME - odgovori ZNANJE.
- VREME? Ali zašto mi je VREME pomoglo? - upita LJUBAV.
- Zato što je jedino VREME sposobno razumeti kako je LJUBAV velika - odgovori ZNANJE.
Jednom davno postojaše neko ostrvo gde su živeli svi osećaji: SREĆA, TUGA, i mnogi drugi, uključujući i LJUBAV.
Jednog dana OSEĆAJIMA je nagovešteno da će ostrvo potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. LJUBAV je bila jedina koja je ostala. Htela je ostati sa ostrvom dok ne počne tonuti.
Kad je LJUBAV gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. RASKOŠ dođe do LJUBAVI u prelepom čamcu. LJUBAV reče:
- RASKOŠI, možeš li me povesti sa sobom?
- Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovde nema mesta za tebe.
LJUBAV zatim odluči upitati TAŠTINU:
- TAŠTINO, molim te, pomozi mi!
- Ne mogu ti pomoći, LJUBAVI. Sva si mokra i uništićeš mi čamac - odgovori TAŠTINA.
TUGA je bila blizu, pa je LJUBAV ponovno zatražila pomoć:
- TUGO, dopusti mi da pođem sa tobom.
- Oh... LJUBAVI, jako sam tužna pa više volim ići sama!
SREĆA je prolazila kraj Ljubavi takođe, ali baše toliko srećna da nije čula kad ju je LJUBAV zvala!
Iznenada se začu glas:
- Dođi, LJUBAVI, ja ću te povesti.
Bio je to jedan starac. LJUBAV posta tako srećna da čak zaboravi upitati starca za ime. Kad su stigli na suvo, starac ode svojim putem.
Ljubav upita ZNANJE, drugog starca, za ime starca koji joj je pomogao.
- Bilo je to VREME - odgovori ZNANJE.
- VREME? Ali zašto mi je VREME pomoglo? - upita LJUBAV.
- Zato što je jedino VREME sposobno razumeti kako je LJUBAV velika - odgovori ZNANJE.