Hvala vam, puno. [:lepota]
@Ilmocika, bih, rado - prekrasne sam dojmove odande ponijela u proljeće 1989., sa suzama se rastajala s (tada) djevojkama i mladićima (sad ženama i muškarcima) koji su me više nego gostoljubivo primili u svoj dom, svoje društvo, svoj grad i - NAŠU zemlju. Bilo nam je lijepo, veselili smo se (pa i popili ''malo'' na koncertu Psihomodopopa ;-) ) , na žurkama kod djevojaka slušali Azru, Haustor, EKV, FIT... 4-5 dana, divnih, bila sam u prekrasnoj obitelji (uopće, Vojvođani su jako, jako gostoljubivi i topli... [:lepota] ) - bila je riječ o (ne znam postoji li još uvijek) pjesničkim susretima srednjškolaca-pjesnika ondašnje SFRJ. I nitko nije pitao koje je tko od nas vjere, koje nacije, je li ateist, agnostik... Disali smo kao jedno: kao mladost koja ima sve vrijeme ovog svijeta pred sobom... Ali - sic! To i takvo vrijeme je naglo prekinuto, ostalo zarobljeno u najdražima mi '80-ima... Malo nakon toga rat je sve uništio (proklet da je!), odnio sa sobom nebrojene dječake i djevojke moje generacije, odnio ih toliko daleko da ih mogu vratiti samo u sjećanjima, jer sjede na nekom oblaka s najljepšim bijelim krilima... Anđeli rata - postoji li to? Ako dotad nisu, naša je generacija postala anđelima rata - neovisno ''s koje strane'' bila (ta bili su samo - djeca!)...
Ne, ne, ipak nije sve... Ne može uništiti LJUDE, samo iznjedriti NELJUDE. Jedino mi je žao što se zbog takvih NELJUDI naposljetku izgubio kontakt, prekinule su se veze s tim divnim ljudima i ne znam sjećaju li me se još kao što se ja njih sjetim, s toplinom i čežnjom za mladošću...
Eto par fotografija iz tog vremena... Nikad se ne zna... Možda se tko prepozna (i možda me tko prepozna ;-))...
svibanj/maj 1989.
[slika:e4b96f0e-1e1c-4459-b78a-2c97764d858a]
Hvala vam, puno. [:lepota]
@Ilmocika, bih, rado - prekrasne sam dojmove odande ponijela u proljeće 1989., sa suzama se rastajala s (tada) djevojkama i mladićima (sad ženama i muškarcima) koji su me više nego gostoljubivo primili u svoj dom, svoje društvo, svoj grad i - NAŠU zemlju. Bilo nam je lijepo, veselili smo se (pa i popili ''malo'' na koncertu Psihomodopopa ;-) ) , na žurkama kod djevojaka slušali Azru, Haustor, EKV, FIT... 4-5 dana, divnih, bila sam u prekrasnoj obitelji (uopće, Vojvođani su jako, jako gostoljubivi i topli... [:lepota] ) - bila je riječ o (ne znam postoji li još uvijek) pjesničkim susretima srednjškolaca-pjesnika ondašnje SFRJ. I nitko nije pitao koje je tko od nas vjere, koje nacije, je li ateist, agnostik... Disali smo kao jedno: kao mladost koja ima sve vrijeme ovog svijeta pred sobom... Ali - sic! To i takvo vrijeme je naglo prekinuto, ostalo zarobljeno u najdražima mi '80-ima... Malo nakon toga rat je sve uništio (proklet da je!), odnio sa sobom nebrojene dječake i djevojke moje generacije, odnio ih toliko daleko da ih mogu vratiti samo u sjećanjima, jer sjede na nekom oblaka s najljepšim bijelim krilima... Anđeli rata - postoji li to? Ako dotad nisu, naša je generacija postala anđelima rata - neovisno ''s koje strane'' bila (ta bili su samo - djeca!)...
Ne, ne, ipak nije sve... Ne može uništiti LJUDE, samo iznjedriti NELJUDE. Jedino mi je žao što se zbog takvih NELJUDI naposljetku izgubio kontakt, prekinule su se veze s tim divnim ljudima i ne znam sjećaju li me se još kao što se ja njih sjetim, s toplinom i čežnjom za mladošću...
Eto par fotografija iz tog vremena... Nikad se ne zna... Možda se tko prepozna (i možda me tko prepozna ;-))...
svibanj/maj 1989.
[slika:e4b96f0e-1e1c-4459-b78a-2c97764d858a]